Kategorie: Blog

Američki PEN centar je dodijelio Aleksandru Hemonu glavnu nagradu za književno djelo u 2017 godini za njegovo djelo o BH izbjeglicama „How Did You Get Here?: Tales of Displacement“. Dodjela ove nagrade, koju PEN Amerika dodjeljuje od 1963 godine, će biti održana 27. marta.

Aleksandar Hemon je imao 31 godinu kada je počeo objavljivati kratke priče na engleskom jeziku. U Chicagu se zatekao kao turist 1992 godine kada je počeo rat u BiH.

Hemon: “ Teoretski, ja sam se mogao vratiti u Bosnu. Pošto sam odlučio da ostanem shvatio sam da ću morati pisati na engleskom jer će moj život od tada pa nadalje, vjerojatno do kraja, biti u Americi. Nakon toga moj cilj je bio da napišem nešto, jednu po jednu stvar. Nisam zamišljao daleku budućnost, samo sam se bavio stvarima ispred sebe. Kad se stvorila kritična masa tih stvari, kad sam počeo objavljivati u manjim časopisima, onda sam imao sreće jer me agentica slučajno našla. Ja nisam nju tražio, ona je našla mene jer joj se dopala priča koja je izašla u manjem časopisu. To mi se posrećilo.“ (preuzeto sa pescanik.net)

Hemon: “Dom je tamo gdje neko primijeti da te više nema.“

U njegovim knjigama „The Question of Bruno“ („Pitanje Bruna“) i „Nowhere Man“ („Čovjek bez prošlosti“), gdje je glavni lik Jozef Pronek, imigrant u USA, nalaze se autobiografski elementi. U zbirci priča „Love and Obstacles“ (Ljubav i prepreke) prati mladića koji pred rat napušta domovinu.

Jednu od najljepših ocjena djela Aleksandra Hemona dao je književni kritičar „New Yorkera“ James Wood: „Knjige Hemona nekad podsjećaju na Nabokova, ali njegov napor da se uvijek iznova nalazi i razvija kao autor, premašuje poznatog ruskog pisca. Jednostavno, Hemon je veličanstveni, nevjerojatni talenat!“

Hemon: “Nije smisao pisanja terapija, ali posljedica nepisanja bila bi traumatična.“

Aleksandar Hemon je rođen 9. septembra 1964. godine u Sarajevu. Diplomirao je književnost  na Filozofskom fakultetu i sarađivao u omladinskim medijima gdje je objavljivao eseje o muzici, filmovima i o Sarajevu. Zatekao se na početku rata u Chicagu i počeo je obljavljivati kratke priče inspirirane sopstvenim emigrantskim iskustvom. Prva zbirka priča „Question of Bruno“ je 2001. postigla zapažen uspjeh kod američkih kritičara. Slijedila je „The Nowhere Man“ i tom knjigom se definitivno etablirao kao vrlo talentirani pisac. Dobio je Mac Arthur stipendiju 2004. godine i bio je finalist National Book Award, najvažnije književne nagrade u USA. Njegova knjiga „The Lazarus Project“ je uvrštena među 100 najboljih knjiga po izboru „The New York Times-a“.

Aleksandar Hemon objavljuje redovno na portalu radiosarajevo.ba

Bibliografija:

The Question of Bruno (Pitanje Bruna)

Nowhere man (Čovjek bez prošlosti)

The Lazarus Project (Projekt Lazarus)

Love and Obstacles (Lubav i  prepreke)

The Book of My Lives (Knjiga mojih života)

The Making of Zombies Wars (Kako su nastali ratovi zombija)

Hemonwood

Povratak Hemonwooda

Šestog decembra je Nikolaus, dan kada djeca na kršćanskom Zapadu dobijaju poklone. Generaciji koja je odrasla u bivšoj Jugoslaviji je poklone dijelio Djed Mraz. U organizaciji preduzeća i ustanova, u kojima su roditelji radili, održavane su svečanosti na kojima je Djeda Mraz dijelio djeci novogodišnje paketiće sa slatkišima i igračkama. Djeca bi nestprljivo čekala u publici da se završi lutkarska predstava i budu prozvana od Djeda Mraza. Ushićeni bi mu prišli, on bi ih uzeo u krilo, pitao da li su bili dobri protekle godine i, bez obzira na odgovor, dao im paketić. Onda bi se napravila fotografija koja bi završila u foto-albumu i po kojima se moglo pratiti kako su djeca rasla.

*Lik Djeda Mraza nastao je po uzoru na ruskog lika Božić Bate ili katoličkog Svetog Nikole. U posljednjem vijeku Djed Mraz se smatra novogodišnjim običajem, pa je prihvaćen od većine djece cijelog svijeta. 31.12. se u vrijeme bivše Jugoslavije slavio kao Dan dječije radosti.

Prva verzija priče govori da Djed Mraz živi na Sjevernom polu sa svojom ženom, bakom Mraz. Tamo postoje radionice gdje vilenjaci izrađuju igračke. Oni pomažu Djedu Mrazu prikupiti sva dječija pisma sa željama i za svako dijete spremiti paketić. Djed Mraz, putujući u saonicama koje vuku irvasi, ulazi kroz dimnjak i ostavlja pod jelku (ili božićno/novogodišnje drvce) darove. Darove dobijaju samo djeca koja su cijelu tu godinu bila poslušna prema svojim roditeljima.

Druga priča kaže da je Djed Mraz iz finskog dijela Laponije i da odatle posjećuje svu djecu svijeta.

(*Wikipedia)

Balada Hasanaginica je jedna od naljepših narodnih balada, a sama Hasanaginica vjerovatno jedan od najtragičnijih likova naše književnosti. Spjevana je od strane nepoznatog pjesnika sredinom 17. vijeka i prenosila se u narodu generacijama u usmenom obliku po Imotskom i okolini, dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je „morlačkom baladom“ (morlačka = ilirska). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“, u Veneciji. Veliki pjesnici toga vremena, kao što je Johann Wolfgang von Goethe (1749 – 1832), su preveli ovu jednu od najljepših balada koja je ikad nastala.

Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu. Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, „od stida“, kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa Dvora. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Njeno srce nije moglo izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu.

Cijeli tekst Hasanginice možete ovdje pročitati na Wikipedia-i

Na ovogodišnjoj priredbi Cultus Gala ovu baladu je  izvela Sanela Čaušević, članica upravnog odbora Cultus-a. Publika je bila impresionirana njenim glumačkim umijećem i emotivnim nastupom.

Bosanskohercegovački kulturni centar , sa sjedištem u Münchenu, svake godine organizira Cultus Gala za svoje prijatelje i sponzore, na kojoj nastupaju umjetnici iz Njemačke, kao i sami članovi Cultusa.

Iz Sarajeva za Cultus BH Marinela Domančić

Petodnevna svetkovina jazza u Sarajevu je završena. Jubilarno izdanje Jazz Festivala okončano je u nedjelju, 6. novembra, tradicionalnim koncertom za najmlađu publiku kojoj su kasni sati i „ozbiljni“ repertoar prepreka da se u večernjim terminima pridruži roditeljima. A između ovog koncerta i nastupa New Conception of Jazz Buggea Wesseltofta u srijedu trajala je istinska jazz bajka. Uzlaznu putanju prve večeri nakon Buggea slijedio je Rob Mazurek Sao Paolo Underground a vrhunac je dosegnut prekrasnim ponoćnim nastupom izvanrednog pijaniste Nitaia Hershkovitsa u Vijećnici. Do ranih jutarnji sati u jazz klubu Monument svirali su dragi gosti iz Makedonije, trubač Trajče Velkov i saksofonist Kiril Kuzmanov, koji već nekoliko godina, uz Dinu Šukala, Amara Češljara, Edvina Hadžića i Adisa Sirbubala, čine ekipu klupskih domaćina koji izvrsnim svirkama ne daju snu na oči. Noć drugu otvorio je izvanredni izraelski sastav Tatran čiji je spoj raznorodnih rock žanrova zaogrnut jazz prelivima oduševio prisutne.  Marc Ducret i Samuel Blaser testirali su granice izdržljivosti bubnih opni a Markus Stockhausen i Florian Weber nježno i suptilno uveli su publiku u jedan od najmaestralnijih nastupa koji je priuštio Taksim trio. Čudesni glazbenici zvučali su kao sa druge planete zadavši težak zadatak Matiji Dediću do čijeg se nastupa u Vijećnici moralo prohodati kroz ledenu jesenju noć. U Vijećnici su čekale čaše kuhanog vina i tople limunade i Matija koji je emotivnim, samozatajnim nastupom završio koncertnu noć nakon čega je navratio i u Monument.

Cijeli program u petak bio je posvećen muzici Johna Zorna koju smo slušali u raznovrsnim izvedbama – od solo nastupa do furioznih bendovskih svirki. Među 11 postava Bagatelles Marathona posebno vrijedi istaći nastupe Masade, Nova Quarteta, John Medeski Tria i Asmodeusa. Maraton je, osim strahopoštovanja dužne pojave glazbene veličine kao što je Zorn, najimpresivnije momente imao u nastupima bubnjara gdje je teško bilo razlučiti koji je kompletniji i ubojitiji – Joey Barron, Calvin Weston ili Kenny Grohowski. Zbog Zorna su u Sarajevo hodočastili brojni fanovi iz šire regije a ovaj program predstavlja krunu dosadašnjih 20 godina Sarajevo Jazz Festa. Premda je program u petak bio najimpresivniji, i subotnji je bio izvrstan. Akustični nastupi Tijane Vignjević i Belme Alić te Miroslava Tadića i Merime Ključo pružili su drugačiji vrstu kamerne čarolije u kombinaciji klasične muzike i tradicije dok su trio Courtois-Greaves-Nauseef i Eric Vloeimans‘ Oliver’s Cinema širom otvorili prozore kazališno-filmičnog performerskog svijeta. Pijanist Bojan Zulfikarpašić nastupio je dva puta na bini Bosanskog kulturnog centra, prvo sa Nilsom Wogramom pa sa Julienom Lourauom i treći put, u Monumentu, sa in-house muzičarima. Django Bates je doveo studentski sastav humanCHain koji je izveo nekoliko njegovih pjesama i pregršt prearanžiranih obrada da bi jubilarni SJF grandioznim nastupom zatvorili članovi Terje Rypdal Group koji su toliko moćno zvučali, kao da slušate nekog giganta tipa Pink Floyd. Na kraju koncerta, famozni bubnjar Paolo Vinaccia otvorio je šampanjac i čestitao Festivalu dvadeseti rođendan. I ovdje se vraćamo na početak teksta, na nedjeljni koncert za djecu kojim su praznici jazza u Sarajevu završeni. I trajali su nekako prekratko, od 2. do 6. novembra, toliko kratko da se već veselimo narednoj godini i pitamo se šta će nam mala, vrijedna festivalska ekipa prirediti narednog novembra…

Damir Nikšić je bosanskohercegovački konceptualni umjetnik, koji je široj publici postao poznat po svojim video komentarima aktuelnih dešavanja u Sarajevu i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Svojim ironičnm i sarkastičnim komentarom „Ovo niđe na svijetu nema“ stekao je kultni status i veliki broj posjetilaca njegovog Youtube kanala.

Nastupi Damira Nikšića su kombinacija stand up komedije i muzike u kojima na satiričan način komentariše i kritikuje svakodnevnicu, politiku, društvene odnose, navike i običaje ljudi u Bosni i Hercegovini.

Damir Nikšić je studirao na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo. U periodu 2000-2004. godine studirao je na postdiplomskom studiju na University of Arizona, SAD. Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i historije umjetnosti. Predavao je na Northwestern University u Evanstonu, SAD. Bio je član grupe Maxumin. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine u internacionalnoj selekciji. Osim slikarstvom, dizajnom i ilustracijama, Damir se bavi i muzikom. Jedan od muzičkih radova koji ga je učinio popularnijim je bila pjesma „If I wasn’t muslim“.

„Zahvalnica za humanitarnu pomoć“ weiterlesen