Blog Archive ⋆ Cultus BH

Bilo jednom na Brijunima

25. aprila u Minhenu smo ugostili Branislava Trifunovića, Milana Marića, Sanju Marković i Tihanu Lazović. Ali već poslije nekoliko minuta više nismo bili u Minhenu.
Bilo jednom na Brijunima kreće lagano, lepršavo, šareno. I onda samo shvatiš da si na Brijunima, negdje između istorije i nečega mnogo ličnijeg.

Bane je postao Tito, ne onaj iz knjiga nego čovjek. Milan Burton, sa svim tim šarmom i nekom čudnom težinom ispod. Tihana kao Elizabeth Taylor, jaka i krhka u isto vrijeme. Sanja kao Jovanka, mirna, a stamena, toliko da joj vjeruješ svaku riječ.

Ako bismo morali predstavu svesti na jednu riječ, to bi bili odnosi. Prema sebi i sopstvenom identitetu, prema drugome i u odnosu na druge, prema svijetu koji se mijenja i ne pita nas mnogo. Na sceni stoje kao suprotnosti, Tito i Burton, jedan svijet politike, ideologije i moći i drugi svijet filma, reflektora, glamura i strasti. Jovanka i Elizabeth, Lika i Holivud, partizanka i zvijezda. A negdje ispod svega toga isto, potreba da te neko vidi, da te neko voli, da ne budeš sam.

U odnosu Ričarda i Elizabet vidi se koliko boli kad si u odnosu, a sam. Kad dvoje ljudi koji su se nekad voljeli počnu da idu svako na svoju stranu, zbog sujete, ega, takmičenja. Ne možemo a da se ne zapitamo je li to slabost samo holivudskih zvijezda ili je to prosto ljudski?

Otvara se i pitanje šta znači ne biti u tuđoj sjenci. Elizabet koja odbija sporednu ulogu, koja neće da stoji sa strane. Naspram nje Jovanka, druga vrsta snage, tiša, ali ne manja. Jedna izlazi iz sjene i nosi cijenu toga što je vidljiva. Druga svoju snagu nosi iz nekog drugog svijeta, iz borbe koja nema reflektore nego rovove. Može li feminizam uopšte postojati, ako prvo ne izborimo slobodu?

Na sceni su svjetovi koji kao da nemaju veze jedan s drugim, a ipak se negdje dodirnu. I to baš tamo gdje je najtanje. Gdje svako nosi svoju tihu patnju. Neostvarene snove, zaborav, i jednu teško sastavljenu državu koje uskoro više neće biti.

Publika je u početku bila tiha, kao da mjeri. A onda je krenulo, smijeh, pa još jedan, uživali smo u glumačkim majstorijama cijele ekipe. Publika i glumci su se uhvatili negde na pola. Rečenica padne na sceni, a nastavi se kroz reakciju u sali.

Salom se prolamao smijeh, bilo je tu i nostalgije, ali ne one lake, nego one koja ponekad stegne u grlu. Vratila nas je predstava u neko vrijeme kad je djelovalo da će stvari ići nekim boljim putem, prije nego što se sve raspalo.

Sala je bila puna do posljednjeg mjesta. Ali važnije od toga, bila je prisutna, što nije uvijek slučaj.

Ali kao i uvijek na Cultus događajima, ono što je možda najviše ostalo nije bilo na sceni.

Poslije predstave ostali smo zajedno još neko vrijeme i svako je pokušavao da uhvati šta ga je zapravo dotaklo. Pričalo se o smijehu koji je iznenadio, o rečenicama koje su ostale, o onim malim trenucima koji su svakome značili nešto drugo.

Glumci su ostali sa nama. Bez distance, bez žurbe, strpljivo se slikajući sa svakim ko je želio i rado razmjenjujući utiske. I u tim razgovorima se možda najbolje vidjelo koliko je predstava „legla“.

I negdje poslije svega toga ostaje jedna jednostavna misao. Svi mi koji živimo i dišemo kulturu zaslužujemo sadržaj koji će ispuniti taj dio nas, čak i kad smo daleko od svojih rodnih gradova.

To je i razlog zašto Cultus BH postoji. Zato ovo radimo, sa vama i za vas. U naše slobodno vrijeme, onako iz ćejfa. Jer je to potreba da se bude zajedno, da se smisao pronađe na sceni, u muzici, u knjigama.

Ako vam se sviđa to što radimo, podržite nas.

A mi ćemo se uvijek truditi, sa punom odgovornošću, da Minhenu donosimo ono što vrijedi.

Tekst: Milica Ostojić

Foto: Domagoj Benčić

„Tko je taj čovjek“

Am 11. April 2026 fand in einer voll besetzten Halle an der Adresse Gotthelfstraße 7 in München eine von unserem Verein Cultus BH e.V. organisierte Lesung mit dem Journalisten und Schriftsteller Boris Dežulović statt. Bei dieser Gelegenheit stellte er seinen neuen Roman „Tko je taj čovjek“ (Wer ist dieser Mann?) vor. Das Werk thematisiert auf eindrucksvolle und bewegende Weise die Entstehung des Nationalsozialismus sowie die moralische Verantwortung des Einzelnen in historischen Umbruchszeiten und wirft Fragen auf, die auch heute noch nachhallen.

Dežulović, Mitbegründer der legendären Satirezeitschrift Feral Tribune und langjähriger Kolumnist, präsentierte sich dem Publikum auch in seiner dokumentarisch geprägten literarischen Dimension. Im Gespräch mit dem Publikum wurden die Beziehungen zwischen Geschichte und Gegenwart sowie Reflexionen über aktuelle globale gesellschaftliche und politische Entwicklungen und über die gegenwärtigen Situationen in Deutschland, Europa und auf dem Balkan erörtert.

Die Veranstaltung wurde von Frau Dr. Alida Bremer, Schriftstellerin, Übersetzerin und Professorin an der Universität Münster, moderiert. Sie leitete das Gespräch mit großer Souveränität und achtete darauf, dass der Autor in Momenten guter Stimmung nicht zu viel über den Inhalt des Romans preisgab und somit denjenigen, die das Buch noch nicht gelesen haben, die entscheidende Wendung nicht vorwegnahm.

Besonders interessant war die Schilderung des Entstehungsprozesses des Romans. Dežulović erklärte, dass er das gesamte Werk ohne grundlegende Kenntnisse der deutschen Sprache sowie ohne vorherige detaillierte Kenntnisse über München zu Beginn des 20. Jahrhunderts verfasst habe. Sämtliche relevanten Informationen recherchierte er im Internet, insbesondere anhand von Online-Archiven deutscher Zeitungen und historischer Dokumente aus jener Zeit. Da sich viele dieser Quellen weder kopieren noch einfach maschinell übersetzen ließen, schrieb er die Inhalte von Hand ab und übersetzte sie abschnittsweise, um so zu den entscheidenden historischen und kontextuellen Fakten zu gelangen.

Der Autor sprach zudem über Adolf Hitler als „Hauptnebenfigur“ des Romans und bereicherte den Abend mit der Lesung eines besonders eindrucksvollen Textauszugs. Zum Abschluss der Veranstaltung beantwortete er die Fragen der Besucherinnen und Besucher und signierte seine Bücher. Anschließend verbrachte er noch einige Zeit im persönlichen Austausch mit Gästen, Freunden und Mitgliedern unseres Vereins.

M. Mujčinović

„Trg ratnika“ i atmosfera sarajevskog Pozorišta mladih u Minhenu

U iščekivanju iskre inspiracije, koja bi mi pomogla da opišem u subotu odigranu predstavu „Trg ratnika“ u Minhenu, čitam kritike i interview autora Nick Wooda. Razmišljam o impresijama posjetilaca sa kojima sam nakon predstave razgovarao.

Ima tema koje je teško komentirati, ima predstava za koje je nemoguće napisati kritiku, a da ne bude skup floskula na neku temu. Na primjer – antiratnu.

Sviđa mi se opis predstave na zvaničnoj web prezentaciji Pozorišta mladih, nepotpisana, ali sudeći po stilu vjerovatno iz pera režisera Dine Mustafića:

„Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da pisanje liči na slikarsko umijeće, te zavidim onima što pred sebe mogu staviti model i gledajući ga,
sa kistom poput starih majstora, prenositi na platno (prazan papir) detalj po detalj. Ali, šta pred sebe staviti kad, recimo, želite naslikati/napisati rat?
U šta umočiti pero? Malo metafore, par citata, nekoliko psovki? Neuspješno? Naravno! Model se pomjera, ostaje neuhvatljiv, a na papiru najčešće samo parole i bezbroj puta ponovljene slike/priče.
U drami „Trg ratnika“, Nick Wood nam, umjesto „skice rata“, nudi nevjerovatno precizan portret žrtava. Tjera nas da ismijemo svoje sopstveno (ne)znanje, da iznova provjerimo onu često rabljenu, a rijetko provjeravanu definiciju, naučenu iz križaljki, a koja nam kaže „Rat je sukob dvaju ili više zaraćenih strana“.
Woodovi likovi/naratori su djeca i u tu naivnu definiciju nikako se ne uklapaju. Oni su žrtve, a njihovo stradanje je „proces“, a ne tek nesretan i prolazan trenutak,
kako to možemo pomisliti zbog riječi „sukob“ što nam je nudi „naučno objašnjenje“ pojma rat.
Naša nas naivnost, neki to zovu i dobrotom, tjera da sa nevjericom slušamo kako od nedavno postoji i nauka koja se zove VIKTIMOLOGIJA. Vjerovali ili ne, ona „proučava žrtve i načine kako čovjek postaje žrtva.“
Pretpostavljam da je milion tih načina, ali znam da je Nick Wood majstorski oslikao jedan od njih. Na ovim prostorima učili smo, nažalost ne iz knjiga, viktimologiju i srodne joj „znanosti“.
Ova predstava je prilika da obnovimo svoje znanje i priznamo da je većina nas uplašena od „ponavljanja“. Ispit je svaki dan. POŽELITE NAM SREĆU!“

Dino Mustafić je genijalno režirao, a Belma Lizde-Kurt i Mario Drmać maestralno realizirali ovu skoro nemoguću misiju. Portretirali su djecu-žrtve, najveće žrtve svih ružnih ratnih igara koje smišljaju „odrasli“, toliko ubjedljivo i tako moćno, da je u sali na trenutke nestajalo zraka.

Govor tjela, kršenje prstiju, lica prijatelja koji su sinoć sjedili u publici, a koji su lično doživjeli ili bili svjedoci takvih sudbina s početka devedesetih godina prošlog vijeka, priča su za sebe.

Ne smijemo zaboraviti ni članove tehničke ekipe, bez koje ova predstava ne bi mogla biti ono što jeste: Ismir Fazlić , Lejla Osmanbegović, Adis Mirojević i Edin Memić su iz pozadine pomogli da nam
Belma i Mario na minhenskom terenu prenesu atmosferu sarajevskog Pozorišta mladih.

Cultus BH zahvaljuje ovoj divnoj družini i svojim gostima što su učinili da predstava „Trg ratnika“ bude onakva kakva je bila.

Muris Mujčinović

Cultus BH u Minhenu organizovao predstavu za djecu „Kako su vile začarale vilenjaka“

Cultus BH, bosansko-hercegovački kulturni centar sa sjedištem u Minhenu, prošlog vikenda je već treću godinu zaredom organizovao dječiju manifestaciju sa podjelom paketića, kojoj je prisustvovalo preko 200 djece i ukupno 600 gostiju. Ovo je bila do sada najposjećenija dječija predstava u organizaciji Cultus BH, za koju su ulaznice već sedmicama unaprijed bile rasprodane.

Cultus BH je za ovu manifestaciju organizovao predstavu „Kako su vile začarale vilenjaka“ udruženja dramskih glumaca „Mundo Mondo“ iz Sarajeva, čiju režiju potpisuje Mario Drmać, a koju izvode glumice Alisa Čajić-Drmać i Ivana Vojinović, te glumci Adis Omerović i Emir Fejzić.

U punoj sali Werner-von-Siemens gimnazije u Minhenu glumci su očarali kako malu tako i veliku publiku i pobrinuli se za srećna i nasmijana lica svih prisutnih.

Cultus BH je u okviru ovogodišnje manifestacije paketiće za djecu pripremio u saradnji sa udruženjem „Korak po korak“ iz Tuzle, koje pomaže mladima sa intelektualnim poteškoćama sa područja Tuzle i Lukavca.

„Osim što smo imali unikatne vrećice i time uljepšali našu dječiju manifestaciju, ujedno se radujemo što možemo pružiti mali doprinos da centar „Korak po korak“ nastavi svoj rad.“, izjavili su članovi upravnog odbora Cultus BH.

Magična noć sa Josipom Lisac

Bila je magična nedelja, jedna noć, trideseta u minhenskom rujnu…

Cultus BH je organizovao najveći koncert do sada. Sala je bila prepuna divnih ljudi i energije kojom su zračili. Lično sam imao posebnu čast i privilegiju da sve to doživim kao gost i kao domaćin, da sve pogledam hladne glave i očima “normalnog“ gosta i sada Vam kao takav, nakon dva dana slaganja emocija – pišem.

Izlazi Josipa, dama i umjetnica, žena sva u pjesmi i ljubavi. Ekstravagantna, sa mašnom u kosi i rukavicama, u kožnoj jakni… I gleda po prepunoj sali. Navikla je viđati pune sale po bivšoj i sadašnjoj domovini, u svom Zagrebu, i u svom Beogradu, i u svom Sarajevu, ali ne znam da li je to baš očekivala u nekom Minhenu. Činila mi se pomalo iznenađena. Pozitivno iznenađena.

Čita fragmente iz pjesme „Sretna ljubav“ nobelovke Šimborske kao uvod u pjesmu „Vjerujem ti sve“, uz tihu pratnju Davora Doležala na gitari i Tonija Starešinića na klavijaturama i već je čitava dvorana u transu. Sticao se dojam da je čitava Carl Orff sala potonula za nekoliko centimetara i uljuljkala se uz prvu od pjesama sa albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je objavljen 1973. godine, kada se većina publike ili nije ni rodila ili se igrala u pijesku dok su ti zvuci dopirali sa nekog EI Niš radija ili možda prvog Rudi Čajevec televizora u boji.

Zatim su se pridružili Borna Šercar za bubnjevima, Josip Grah sa svojom trubom i Davor Črnigoj sa bas gitarom. Josipa odmah na početku objašnjava ko je ko i s ponosom predstavlja svoju ekipu koja bi u ovoj postavi u svako doba dobila mjesto i na Broadwayu. Teško je naći riječi za svakog od njih ali je možda i nepotrebno. Dovoljno je reći da je Davoru Črnigoju bas gitara drugi instrument, nakon klarineta kojeg nije ni ponio. A nije se mnogo ni primjetilo da nedostaje, pored Tonija i Josipa Graha. Jednostavno – maestralan band iza maestralne umjetnice. Činilo mi je veliko zadovoljstvo i radost dok sam se tokom nekih virtuoznih dionica okretao i krišom razgledao po sali upijajući reakcije svojih prijatelja, naročito muzičara.

Redaju se hitovi naše rane mladosti, neki koje smo slušali samo usput i koje tada nismo baš znali cijeniti, neki koji su nam baš „legli“ kada smo se počeli zaljubljivati i oni koje smo od početka doživljavali svjesno kao vrhunsko blago naše muzike i kulture. Ali nijedan nije samo onako odsviran, nije samo korektno odrađen. Ne. Svaki je izveden na neki novi divni način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim – baš kao što je i Josipa, nikad ista, nikad obična, nikad dosadna, nikad prilagođena, uvijek sa istančanim osjećajem za trenutak, za poeziju, za haiku ili ironiju.

Između pjesama red pisane riječi – kao na početku, obavezna zgoda iz života sa Karlom Metikošom, red dijaloga sa nekim od svojih muzičara, vic upućen tehničaru na engleskom, kompliment organizatoru. Naš tim je to stvarno zaslužio. Dočekali uzdržanu divu a ispratili srodnu dušu, toplu i razgovorljivu Josipu.

Jedino nesrazmjerno brzo je prošlo vrijeme koncerta. Dva sata Josipinog fascinantnog glasa i predivne svirke je prošlo kao da sam krajem ljeta između dvije stranice odličnog romana na trenutak sklopio očne kapke i kratko zadrijemao, da bih sljedećeg trenutka shvatio kako sam satima u dubokom snu iz kojeg sad treba izaći i vratiti se u realni svijet.

A vani Oktoberfest u septembru. Haiku. Kaput, kišobran u ruke i pored Wiesn kući.

Muris Mujčinović

Magična noć sa Damir Imamović Sevdah Takhtom

Još jedna magična Cultus noć je iza nas. Ovaj put muzička. U subotu, 4. novembra 2017. godine, smo se po prvi put upustili u organizaciju jednog cjelovečernjeg koncertnog spektakla i trud nas je višestruko nagradio. Damir Imamović, unuk Zaimov i sin Nedžadov, nastavlja predivnu porodičnu i muzičku tradiciju, pjeva, svira, komponuje, igra se glasnim i tamburinim žicama.

Nenad Kovačić, perkusionista iz Zagreba i Ivan Mihajlović na bas-gitari iz Beograda su virtuozna ritam-sekcija benda. Nije bilo nužno biti veliki poznavalac sevdaha da bi se nakon prvih taktova Damirovog Sevdah Takhta osjetilo da će to biti nezaboravna noć. Već na drugoj pjesmi je kvartet virtuoza upotpunila predivna Ivana Đurić i zvucima svoje violine zaokružila poznati zvuk sa albuma „Dvojka“.

Damir je pauze između numera koristio da na vrlo simpatičan način opiše pjesme i kontekst o kojem se u tekstu govori, da pomene kako su nastale ili kako ih je on pisao. Ispričao je i kako je nastao njegov tambur, jedinstven spoj gitare i saza, pravljen po njegovim uputama.

Dva sata nezaboravne pjesme i zvukova Sevdah Takhta su prohujala kao u transu i još zvone u ušima ritmovi i riječi posvećene voljenim ljudima, dragim mjestima, čudnim navikama i sudbinama, koje valjda samo sevdah može smisleno objasniti.

Nakon koncerta su nam muzičari prenijeli svoje oduševljenje našom vjernom publikom, koju su, slično kao i Zijah Sokolović, Damir Nikšić i Rambo Amadeus, doživjeli kao vrlo posebnu, fokusiranu i prijatnu, pa vam to rado prenosimo.

Dva dana druženja sa ovim vanrednim muzičarima i osobama nas je napunilo novom energijom i željom da nastavimo i u ovom, za nas potpuno novom, pravcu. Predivna publika, ljudi koji su se ekipi Cultusa još dugo nakon koncerta zahvaljivali na organizaciji, nas je svojim osmijesima zadužilada za sljedeću godinu planiramo nove koncerte i iznenađenja.[:bs]Još jedna magična Cultus noć je iza nas. Ovaj put muzička. U subotu, 4. novembra 2017. godine, smo se po prvi put upustili u organizaciju jednog cjelovečernjeg koncertnog spektakla i trud nas je višestruko nagradio. Damir Imamović, unuk Zaimov i sin Nedžadov, nastavlja predivnu porodičnu i muzičku tradiciju, pjeva, svira, komponuje, igra se glasnim i tamburinim žicama.

Damir i bend su svakom novom pjesmom uspijevali iznova napraviti novu atmosferu, koja se kretala od neke vrste sevdah soul-a, preko sevdah jazz-a do sevdah blues-a, svejedno kojim redom se gledalo, a nekima nije nedosta jalo ni derviškog misticizma.
Damir je pauze između numera koristio da na vrlo simpatičan način opiše pjesme i kontekst o kojem se u tekstu govori, da pomene kako su nastale ili kako ih je on pisao. Ispričao je i kako je nastao njegov tambur, jedinstven spoj gitare i saza, pravljen po njegovim uputama.

Na daskama koje život znače

Zijah Sokolović je teatarski i filmski glumac, redatelj, scenarista i profesor glume. Jedan je od najboljih kojeg imamo.

Na ulazu u salu Kamernog teatra 55 u Sarajevu stajao je Zijah Sokolović i pitao publiku, da li im fali jedna daska. Svaki gledatelj je dobio jednu malu daščicu na kojoj je pisalo „Daska koja život znači“. Tako su počinjale predstave „Glumac… je glumac…je glumac“. Od prve izvedbe 1978 do danas ovu predstavu je vidjelo oko pola miliona gledatelja. U toj predstavi Zijah prelazi iz jedne uloge u drugu i dočarava nam strast i opsjednutost pravog glumca onim što radi. Ova predstava je prevedena i igrana u 20-tak zemalja. To je bio početak jedne velike glumačke karijere.

Zijah Sokolović je teatarski i filmski glumac, redatelj, scenarista i profesor glume. Jedan je od najboljih kojeg imamo. Direktor je dječijeg teatra Theaterland u Salzburgu, profesor je na katedri za glumu Bruckner Konservatoriuma u Linzu, umjetnički direktor pozorišnog festivala Dežela gledališča u Ljubljani. Igrao je u velikom broju filmova i serija („Gluvi Barut“, „Miris dunja“, „Karađoz“). Stariji ga se sjećaju i iz „Nedjeljnog zabavnika“, emisiji za djecu koju je vodio zajedno sa Vajtom.

„CABAres CABArei“ je aktuelna predstava sa kojom Zijah Sokolović nastupa širom Evrope. Prvi put je izvedena 1993 godine u Beču. On je označava kao „životnu komediju“ kojom pokušava da ljudima olakša krizu srednjih godina. Predstava govori o životu, seksu, teatru, starenju i svemu onome što zanima Zijaha, a i sve nas.

Cultus BH je imao veliko zadovoljstvo organizirati gostovanje Zijaha Sokolovića sa predstavom „Međuigre 0-24“ u decembru 2015. Odziv publike je bio veliki i predstava je bila rasprodana. Predsjednik kulturnog centra Cultus BH Muris Mujčinović je obećao novo gostovanje Zijaha Sokolovića sa predstavom „CABAreis CABArei“

Obećanje je održano i Zijah Sokolović gostuje:

PETAK, 26.05.2017,

Cultus Night od 18:00 sati
Predstava u 20:00 sati

Kulturzentrum Trudering, Wasserburger Landstr. 32, München
Ulaznice su u prodaji od 06.05.2017 po cijeni od 27 €.

Prodajna mjesta:
Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64, München
Grand Café, Lindwurmstr. 48, München
Ćevabdžinica 10, Oberländerstr. 3B, München
snaBo.ba, Schießgrabenstr. 28, Augsburg

Online Ticket-Shop:
https://cultusbh.org/shop

„Oj živote“ u bubi i „Država“ u Münchenu

„Mali glumci se mrze, a veliki prepoznaju. Pejaković je veliki. “ – Miljenko Jergović. Ovaj veliki glumac dolazi u München.

Moj otac je u našoj plavoj bubi imao četiri kazete: Boney M, ABBA, „Vaš šlager sezone“ (godina nepoznata) i … „Oj živote“ Josipa Pejakovića. Kazetu je bio izdao Diskoton, bila je žućkasta i na B strani joj je etiketa bila odlijepljena. Iako smo je već znali napamet, slušali smo je uvijek iznova tokom dužih vožnji. Doduše, svaka vožnja sa bubom po bosanskim cestama je bila duža vožnja. Jednog ljeta, na putu ka Zaostrogu, zapetljala se traka u kazetofonu. Tata je u auto-kampu razmontirao kazetofon i izvadio zgužvanu traku. Moj brat je kažiprstom zatezao traku a ja sam je pažljivo namotavao vrteći prenos trake hemijskom olovkom. Na jednom mjestu je traka ostala zgužvana tako da je glas Josipa, kad bi glava kazetofona došla do tog mjesta, bio malo čudan i nerazgovjetan.

Tada sam bio osnovac i nisam ni sanjao da ću nakon puno godina učestvovati kao član Cultus BH u organizaciji predstave „Država“ Josipa Pejakovića u Münchenu.

Monodramu „Država“ je Josip Pejaković napisao u ratu 1993 godine iz perspektive čobana koji naše narode vidi kao ovce. Za tri konstitutivna naroda kaže da su „tri tora i u njima tri stada koja predvode tri ovna“. Josip Pejaković nam u svojim monodramama objašnjava sliku svijeta iz perspektive običnog, malog čovjeka ruralnog porijekla.

Josip Pejaković je doajen bosanskohercegovačkog i glumišta bivše Jugoslavije. Moglo ga je se vidjeti na daskama mnogih pozorišta u predstavama: Kome zvona zvone, Kuća oplakana, Braća Karamazovi, Tri sestre, Woyzeck, Sprovod u Theresienburgu, Veliki vezir, Hasanaginica, Princip G, Balkon, Omer-paša Latas, Kralj Lear, Tvrđava, Legenda o Ali-paši, Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna…

Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu l974. (Oj živote), Sterijina nagrada 1977. (Omer-paša Latas), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH, kao i niza stručnih priznanja za uloge na Festivalima u Jajcu i Brčkom.

CultusBH je imao veliko zadovoljstvo u februaru 2016 organizirati za svoju publiku predstavu „Ućerivanje“. Interesovanje je bilo veliko tako da su bile organizirane dvije predstave.

Josip Pejaković gostuje sa monodramom „Država“u petak 05.05.2017 u organizaciji Cultus BH.

Petak, 05.05.2017

Kulturzentrum Trudering, Wasserburger Landstraße 32, 81825 München

Cultus Night od 18:00 sati

Predstava u 20:00 sati

Prodajna mjesta u Münchenu:

Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64
Grand Café, Lindwurmstr. 48
Ćevabdžinica 10, Oberländerstr. 3B
Sve kategorije karata će se moći kupiti na ulazu od 18:00 sati.

kao i online na cultusbh.org

Rambo Amadeus – tvorac pojma „Turbo Folk“

„U svima nama čuči po jedan čoban i po jedna ovca. Zavisi od spleta okolnosti mi postajemo ili ovca ili čoban.“

Antonije Pušić alias Rambo Amadeus sam sebe naziva muzičarem, pjesnikom i medijskim manipulatorom. Rođen je 14. juna 1963. godine u Kotoru. Diplomirao je turizam i bavi se osim umjetnošću i jedrenjem. Prvi album je izdao 1988. godine na kojem je miješao rock, funk, jazz, rap sa satiričnim političkim tekstovima i uveo je pojam „Turbo-Folk“. Njegovi nastupi su improvizacije i mogu se porediti sa nastupima Frank Zappa-e ili Helge Schneider. Rado je viđen na binama širom bivše Jugoslavije i u svojim nastupima kritikuje i na satiričan način komentira Turbo-Folk i nacionalizam.

Rambo: „Nacionalizam je tema do 300 evra prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kad plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad pređe hiljadu, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kad se popne na više od tri hiljade, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi“.

O svom programu Rambo sam kaže: “Čini mi se da je predstava, poslije izvođenja u regionu, dobila idealno agregatno stanje, naizmjenično klizi, zapinje, zabrinjava i zasmijava baš kako treba”.

U organizaciji Cultus BH Rambo Amadeus gostuje 25.03.2017. u Münchenu sa svojim programom „Veče glomazne poezije“. U ovom programu Rambo čita, prepričava i recitira glomazne tekstove iz svog velikog opusa.

IG Feuerwache

Ganghoferstr. 41

Cultus BH Night od 18:00 sati

Početak u 20:00 sati

Ulaz: 29,- €

Prodajna mjesta u Münchenu:

Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64

Grand Café, Lindwurmstr. 48

Cevabdzinica 10, Oberländerstr. 3B

Nagrada PEN Amerika Aleksandru Hemonu

Aleksandar Hemon veliko je ime na svjetskoj književnoj sceni i trenutno naš najpoznatiji pisac.

Američki PEN centar je dodijelio Aleksandru Hemonu glavnu nagradu za književno djelo u 2017 godini za njegovo djelo o BH izbjeglicama „How Did You Get Here?: Tales of Displacement“. Dodjela ove nagrade, koju PEN Amerika dodjeljuje od 1963 godine, će biti održana 27. marta.

Aleksandar Hemon je imao 31 godinu kada je počeo objavljivati kratke priče na engleskom jeziku. U Chicagu se zatekao kao turist 1992 godine kada je počeo rat u BiH.

Hemon: “ Teoretski, ja sam se mogao vratiti u Bosnu. Pošto sam odlučio da ostanem shvatio sam da ću morati pisati na engleskom jer će moj život od tada pa nadalje, vjerojatno do kraja, biti u Americi. Nakon toga moj cilj je bio da napišem nešto, jednu po jednu stvar. Nisam zamišljao daleku budućnost, samo sam se bavio stvarima ispred sebe. Kad se stvorila kritična masa tih stvari, kad sam počeo objavljivati u manjim časopisima, onda sam imao sreće jer me agentica slučajno našla. Ja nisam nju tražio, ona je našla mene jer joj se dopala priča koja je izašla u manjem časopisu. To mi se posrećilo.“ (preuzeto sa pescanik.net)

Hemon: “Dom je tamo gdje neko primijeti da te više nema.“

U njegovim knjigama „The Question of Bruno“ („Pitanje Bruna“) i „Nowhere Man“ („Čovjek bez prošlosti“), gdje je glavni lik Jozef Pronek, imigrant u USA, nalaze se autobiografski elementi. U zbirci priča „Love and Obstacles“ (Ljubav i prepreke) prati mladića koji pred rat napušta domovinu.

Jednu od najljepših ocjena djela Aleksandra Hemona dao je književni kritičar „New Yorkera“ James Wood: „Knjige Hemona nekad podsjećaju na Nabokova, ali njegov napor da se uvijek iznova nalazi i razvija kao autor, premašuje poznatog ruskog pisca. Jednostavno, Hemon je veličanstveni, nevjerojatni talenat!“

Hemon: “Nije smisao pisanja terapija, ali posljedica nepisanja bila bi traumatična.“

Aleksandar Hemon je rođen 9. septembra 1964. godine u Sarajevu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu i sarađivao u omladinskim medijima gdje je objavljivao eseje o muzici, filmovima i o Sarajevu. Zatekao se na početku rata u Chicagu i počeo je obljavljivati kratke priče inspirirane sopstvenim emigrantskim iskustvom. Prva zbirka priča „Question of Bruno“ je 2001. postigla zapažen uspjeh kod američkih kritičara. Slijedila je „The Nowhere Man“ i tom knjigom se definitivno etablirao kao vrlo talentirani pisac. Dobio je Mac Arthur stipendiju 2004. godine i bio je finalist National Book Award, najvažnije književne nagrade u USA. Njegova knjiga „The Lazarus Project“ je uvrštena među 100 najboljih knjiga po izboru „The New York Times-a“.

Aleksandar Hemon objavljuje redovno na portalu radiosarajevo.ba

Bibliografija:

The Question of Bruno (Pitanje Bruna)

Nowhere man (Čovjek bez prošlosti)

The Lazarus Project (Projekt Lazarus)

Love and Obstacles (Lubav i prepreke)

The Book of My Lives (Knjiga mojih života)

The Making of Zombies Wars (Kako su nastali ratovi zombija)

Hemonwood

Povratak Hemonwooda